CIKLUS MAKE LOVE NOT WAR S DUNJOM KNEBL – Helena Smolčić


U nedjelju 3.8., nakon Oridano Gypsy Jazz Trija, imali smo priliku uživati u autobiografskoj monodrami Dunje Knebl „Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja“. S ciklusom „Make love not war“ Dunja je započela 5.7. u Mesničkoj te nas je povela na putovanje o različitima kulturama koje je imala prilike tijekom života upoznati i istraživati. Dunja nas je očarala svojim smislom za humorom i iskrenošću koja se krije iza svake ispričane priče. Porazgovarale smo o samim početcima njenog stvaranja, njenom umjetničkom putu i što još možemo očekivati od ciklusa.


Helena: Vaša autobiografska humorna stand-up monodrama „Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja“ svjetlost dana ugledala je davne 1997. godine u klubu Rupa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako je sve krenulo, odakle ideja? 

Dunja: Ponekad se u životu događaju neplanirane stvari koje kao da imaju neku svoju vlastitu energiju. Nastup koji sam namjerno nazvala tako ekstremno dugačkim nazivom bio je zapravo način da istresem iz sebe nagomilane frustracije s kojima sam se borila punih mjesec dana nakon održane priredbe - dodjele nagrade Porin u Opatiji te godine. Bilo mi je nepojmljivo da i dalje nastupam na način kako je započeo trend u to vrijeme – glazbenici su glumili da pjevaju i sviraju na način kako se rade video spotovi. Umjesto njihovog živog nastupa puštale su se audio snimke. „Monodrama“ je bila način kako da kažem „NE!“ takvoj praksi (i sebi i svima drugima). Namjera je bila da to bude jedina izvedba jer nisam sebe vidjela kao glumicu koja će ponavljati više puta neki tekst koji se uči napamet.

 

Helena: Jednom prilikom ste izjavili kako ste na nagovor Suzane Marjanić nastavili monodramiti na različitim mjestima. Što je bilo presudno u njenom opsežnom prikazu Vašeg prvog nastupa u časopisu Frakcija?

Dunja: „Slučajno“ je nastup u Rupi snimljen na audio kasetu, „slučajno“ je snimku uspjela dobiti Suzana Marjanić koju tada nisam poznavala, ali nije slučajno napisala opširan prikaz mojeg nastupa. Kad smo se napokon i upoznale bila je razočarana jer sam joj rekla da ne namjeravam „monodramu“ ponoviti. Nagovarala me da se predomislim i nakon nekog vremena smislila sam način kako da taj oblik nastupanja nastavim, ali da bude onako kako meni jedino odgovara – da ne glumim i da ne ponavljam napamet naučeni tekst, već da spontano pripovijedam svoju priču uz povremeno pjevanje. Presudno je bilo to što sam shvatila da imam i puno toga za reći, a ne samo za pjevati.


Helena: Prošlo je 23 godine od praizvedbe na Filozofskom. Što se promijenilo u tih 23 godine i da li je to utjecalo na Vaše izvođenje same monodrame? Kakav je osjećaj bio tada, a kakav je sada kada tu dramu izvodite u Mesničkoj? 

Dunja: Promijenilo se dosta toga. Glazbene izvedbe kod dodjele nagrade Porin ponovo su bile uživo. Činilo se da je osnovni povod nastanka „monodrame“ nestao. No, shvatila sam da bez obzira na to imam puno toga za ispričati i ukazati na neke probleme nas glazbenika, a i o životu općenito. Kad sam izvela monodramu po prvi puta u klubu Rupa bila sam frustrirana i ljuta s osjećajem da ništa ne mogu učiniti kako bi se neke stvari popravile. Sada prevladava osjećaj tuge jer me žalosti stanje u kulturi, žao mi je što se zapostavlja nešto što je jako lijepo, a naše je – stare tradicijske narodne pjesme. Snimila sam 20 albuma na kojima su pretežito hrvatske slabo poznate narodne pjesme, ali imam utisak da je to još uvijek jako malo. Monodrama je način da ispričam o svemu što me trenutno muči, a istovremeno i pjevam pjesme koje toliko volim.


Helena: Pjevate na hrvatskom (međimurskom), ruskom, engleskom i indonezijskom jeziku. Vi ste dijete jugoslavenskog diplomata, pa pretpostavljam da je i to bila inspiracija za pjevanje na različitim jezicima i međimurskom dijalektu u monodrami?

Dunja: Zapravo se radi o nekoliko paralelnih niti koje se provlače kroz monodramu. Jedan od osnovnih elemenata u koji ubacujem sve ostalo je moja autobiografska priča koju pripovijedam kronološki – od djetinjstva pa do današnjeg trenutka. Tijekom života živjela sam na nekoliko kontinenata i u nekoliko različitih zemalja, pa su tako uključene i pjesme na različitim jezicima. Te pjesme su poput postaja na kojima se zaustavljam da bih detaljnije opisala događaje i osjećaje.


Helena: Jedan period svog pjevanja posvetili ste međimurskim pjesmama, no nastavili ste istraživati pjesme i drugih hrvatskih regija. Odakle interes za tradicionalnu narodnu glazbu, folklor, etno?

Dunja: Jedan od razloga zašto nastavljam „monodramiti“ je i da riječima ukažem na svoj vlastiti propust, a to je općenita pojava i kod nas i u svijetu: uvijek nam je zanimljivije nešto što je daleko, nepoznato, neka druga zemlja, druga glazba, a pri tome ne primjećujemo to što je pored nas. Sklonost prema narodnom stvaralaštvu kod mene je prisutna od djetinjstva. Možda je to stoga što pamtim sretne trenutke kad su se ljudi družili uz pjesmu na način da su sami pjevali. Godinama sam pjevala na taj način – u društvu, na tulumima. Repertoar: narodne pjesme iz raznih zemalja, pa i Hrvatske. I tako sam u jednom trenutku, u svojim četrdesetima, otkrila da znam dosta hrvatskih pjesama, ali da pojma nemam o tome koliko još imamo tradicijskih hrvatskih pjesama pohranjenih u knjigama/zbirkama. Bilo me je sram što cijeli život pjevam toliko pjesama iz drugih zemalja, a onome što je u mojoj zemlji ne znam dovoljno. Nisam znala da postoji tako veliki broj zbirki hrvatskih narodnih pjesama. Počela sam pjevati pjesme iz knjiga, snimati ih, ali i nastojati da proširim znanje o tome blagu na sve moguće načine (putem koncerata, etno-radionica, monodramom).


Helena: Ciklus MAKE LOVE NOT WAR u Mesničkoj započeo je 5.7. Kako ste došli na samu ideju ciklusa i što nas još očekuje? Planirate li neke nove cikluse u Mesničkoj?

Dunja: Baš sam sretna što sam započela taj ciklus i suradnju s KCM-om. Prostor je fantastičan i baš adekvatan za neke specifične teme i specifičnu publiku. Naime, osim osnovnog, hrvatskog repertoara koji izvodim s drugim muzičarima ili sama, tu su i stotine pjesama (iz nekih drugih zemalja) koje su se skupile tijekom života, a koje sam potpuno zapostavila. No, nisu u pitanju samo pjesme, već i teme o kojima se kod nas premalo zna. Žao mi je kad neznanje postane uzrokom nerazumijevanja, pa čak i sukoba. Naziv ciklusa daje mogućnost obuhvaćanja jako širokog dijapazona tema o kojima želim uz pjevanje i nešto reći. Za sada taj naziv i poruka ostaju isti jer imam dovoljno ideja za buduće nastupe.


Helena: Rečenica kojom ste mene osobno dirnuli jest: „Prevodim da bih preživjela i da bih mogla pjevati ono što ja hoću i onako kako ja hoću.“ S obzirom na situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, kakvo je Vaše mišljenje o životu kulturnjaka u Hrvatskoj?

Dunja: Uvijek sam u životu nastojala sama pronaći izlaze iz težih situacija. Bio je period kad sam zarađivala i šivanjem, ne samo sebi, već i drugima. Rijetko kupujem gotovu odjeću. Ili sama sašijem komad od nove tkanine, ili prepravljam stvari iz second-hand trgovina. Ponekad čujem riječi: „Blago tebi, ti znaš pjevati!“ (produžite niz: svirati, šivati, plesti, kukičati, kuhati, snimati, praviti video spotove, pisati, raditi prepjeve na engleski…). Sve sam to sama naučila kako bih bila samostalna i mogla opstati po sistemi DIY. Uz današnje nevjerojatne mogućnosti za samo-edukaciju (putem interneta), svatko može sam naučiti raditi nevjerojatne stvari, ali se treba malo i potruditi. Mislim da nas situacija u kojoj se trenutno nalazimo uči jednom od osnovnih savjeta modernog doba – „Živite u sadašnjem trenutku!“. To se ne odnosi samo na kulturnjake. Prošlost je prošla, šta će biti (s pandemijom) ne znamo. Pokušajmo uživati u onome lijepome što nam donosi današnji dan, ali u pronalaženju lijepoga moramo biti aktivni mi sami. Sve ima i lošu i dobru komponentu. Mi smo ti koji u nastalim okolnostima pravimo izbore, pa i onda kad kažemo da nemamo izbora.

Fotografija: Andrea Kovač


                Sljedeća izvedba u sklopu ciklusa Make love not war očekuje nas 23.8. Odvest će nas na još jedno kulturno putovanje Hrvatskom, ali i raznim krajevima svijeta. Iza Murder Ballads kriju se manje poznate tradicijske balade s tragičnim završetkom iz Hrvatske, Engleske, Amerike, Rusije. Dunja će nas pjevanjem i pripovijedanjem upoznati sa sličnim pričama iz raznih krajeva svijeta na različitim jezicima. Nakon što smo uz Dunju uživali već dvije nedjelje, ali i u ovom razgovoru, ne sumnjamo da će nam i dalje biti tako.